Svoje prestižno mjesto među sladokuscima, istarski pršut zahvaljuje, prvenstveno, strogom poštivanju tradicijskih pravila: od uzgoja svinja, preko posebne obrade svinjskog buta, sve do njegova sušenja i jedinstvene začinske kombinacije, koja mu daje prepoznatljivu aromu.

Istarski se pršut proizvodi bez nitrita i nitrata te bez dima (u kojemu također ima štetnih sastojaka), pa se, stoga, ubraja među najzdravije proizvode ove vrste na Mediteranu. Svinjama se u Istri svakodnevno kuhao bar jedan obrok – svinja je bila kao član obitelji. Skidanje kože s buta, cijeđenje u «kaseli», utrljavanje soli i papra, premazivanje smjesom lovora, ružmarina, ponekad i češnjaka te sušenje na buri – osobne su tajne svakog gospodara. Pršut se obično suši godinu dana, a reže se, isključivo, nožem – nikako strojno.

Prije pršuta, obično o Uskrsu načinjala se plećka ili špaleta kako je zovu u Istri. Dio plećke se obavezno kuhao, a dio pripremio na način gira-volta. Na maslinovu ulju preprže se (ili bolje reći ugriju) fete mladoga pršuta, a pri samom kraju doda malo malvazije te pusti da se sve zajedno prožme.

Nekoliko ga specifičnosti čini jedinstvenim proizvodom u cijelom svijetu, a ne samo u Hrvatskoj. Prvo, svinje od kojih se radi moraju biti uzgojene na području Istre, drugo pri izradi pršut se ne dimi (za razliku od dalmatinskog pršuta). Zatim - pršut se dobro prekrije smjesom začina (sol, papar, češnjak, lovor, neki koriste i ružmarin) te takav suši na zraku. Jedinstvenim ga u svijetu čini i obrada (s buta se skida cijela koža sa čitavim potkožnim masnim tkivom s izuzetkom od 4-5 cm kože na skočnom zglobu za što se pršut veže kod sušenja). Specifičnost je diktirana i klimatskim prilikama na poluotoku Istri. Prvu fazu zrenja čini sušenje na zraku (oko 5 mjeseci), drugu fazu daljnje sušenje u tamnoj prostoriji uz slabiji protok zraka (minimum trajanja od 6-8 mjeseci), mada nije rijetkost da «zrenje» traje i 2 godine.